Naše tri godine u EU
Danas se navršilo tri godine ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Prije tri godine većina poljoprivrednika je na referendumu glasala PROTIV ulaska u EU jer smo znali da će nam biti loše, ali nitko nije mogao ni slutiti da će biti toliko loše kao što je danas. Posao nam je prerađivati mlijeko i proizvoditi sireve i druge mliječne proizvode i do prije tri godine smo rasli, zapošljavali nove radnike, investirali, razvijali nove proizvode, jednom riječju uspješno poslovali. Tada je stigla „dama EU“ koju u karikaturama često prikazuju kao debelu kraljicu u plavoj haljini s krunom od 12 zvjezdica, a za hrvatske poljoprivrednike je ispala ružna vještica na metli.
Koji su argumenti za ovakav stav? Do prije tri godine cijena mlijeka i mliječnih proizvoda bila je prihvatljiva i za proizvođače i za prerađivače i za potrošače. Unazad 15 godina inspekcije su ustrojile prerađivačku industriju tako da podliježe najvišim standardima koji se primjenjuju u proizvodnji hrane bez obzira na veličinu objekta, tako da smo mi mali morali izvaditi velike kredite uz visoke kamate kako bi u EU ušli spremni.
Proizvođačima mlijeka je govoreno kako trebaju graditi velike farme, zapravo apartmane za krave, koje su koštale i dvostruko i trostruko više od stvarne vrijednosti jer je tada građevinski lobi bio u punom zamahu, a i cijena mlijeka je bila pristojna, optimalna. Danas su ostali krediti koji se reprogramiraju u nedogled, a banke žive od kamata.
Potrošači možda misle da su na dobitku jer danas mogu kupiti mlijeko i sir jeftinije nego prije 15 godina, ali zaboravljaju da to NIJE hrvatsko mlijeko, da smo sada zajedničko tržište, a Hrvatska je postala jedina zemlja EU u kojoj je dozvoljen damping, odnosno prodaja proizvoda po nižim cijenama od proizvođačke cijene.
Posljedice trogodišnjeg bivanja u EU su prepolovljen stočni fond, smanjena proizvodnja mlijeka, nebrojeno mnogo ovršenih farmi koje stoje prazne, poljoprivrednici na rubu egzistencije, a mi koji još radimo, vadimo nove kredite da bi vraćali stare, prodajemo našu robu u bescjenje jer ne možemo konkurirati megalomanskoj proizvodnji iz zemalja EU. Standard je nizak i potrošači gledaju samo na cijenu i rijetki si mogu priuštiti kupovinu proizvoda proizvedenih u Hrvatskoj od hrvatskog mlijeka. U Hrvatskoj je mlijeko proizvođaču plaćeno najviše u EU (među prvih 5 zemalja), porezi, doprinosi i ostali parafiskalni nameti su među najvišima u EU, a pomoć države poljoprivrednicima je među najnižima u EU. Kako se boriti s velikima, kako zauzeti svoje mjesto na polici, kad su vlasnici većine trgovačkih lanaca stranci koji preferiraju proizvode iz matičnih zemalja, koji su k tome još jeftiniji jer ipak su oni u Hrvatsku došli zaraditi, a ne živjeti ovdje.
U Hrvatskoj ne postoji Zakon o poštenoj trgovačkoj praksi koji bi regulirao odnose između proizvođača, odnosno prerađivača i trgovaca. Donošenje zakona je u planu, ali se još ne zna kad će to biti. U Zakonu o poštenoj trgovačkoj praksi treba biti naveden minimalan postotak hrvatske robe koju su trgovci dužni imati u svojim trgovinama, kao što je primjer Slovenije, Mađarske, Austrije, Rumunjske koje traže da se na policama nalazi između 60 i 80% domaće robe. Omjer domaće i strane robe je u hrvatskim trgovinama 20:80 u korist stranih proizvoda.
Na kraju možemo samo istaknuti da smo prepušteni sami sebi pa tako i pomoći možemo samo jedni drugima kupujući hrvatske proizvode od hrvatskog mlijeka, odnosno iz hrvatskog stočnog fonda jer tako pomažemo velik broj poduzeća i pojedinaca koji u Hrvatskoj plaćaju poreze i pridonose boljitku Lijepe naše. Nadamo se samo da će se trgnuti, osvijestiti, probuditi naši demokratski izabrani predstavnici vlasti i odlučnije se u Bruxellesu zauzeti kako i ovo malo hrvatskih poljoprivrednika ne bi nestalo.
Mljekara EURO-MILK
*poduzeće smo osnovali 1992.godine dok nam se europsko zajedništvo činilo kao bajka, zato smo mljekaru nazvali EURO-MILK